Sociodinamski orijentisana psihijatrija

Dok je preventivno orijentisana psihijatrija, kao izdanak socijalne misli u psihijatriji, u skladu sa svojim preventivnim određenjem usmjerena ka sprečavanju nastanka i širenja duševnih poremećaja, sociodinamski orijentisana psihijatrija, kao drugi krak primijenjene socijalne paradigme u psihijatriji, pretežno je – kurativna. U najširem okviru, sociodinamski orijentisana psihijatrija počiva na spoznaji da elementi funkcionisanja grupe potencijalno mogu imati terapijske efekte po psihijatrijske pacijente. Kecmanović navodi da sociodinamski orijentisana psihijatrija koristi „blagotvorne socio – psihičke vidove uticaja grupe na pojedinca, i to u dijagnostičke i još više u terapijske svrhe“ (Kecmanović, 1978, str. 122-123). Na istom mjestu, autor navodi i da sociodinamska psihijatrija predstavlja „primjenu spoznaja i metoda socijalne psihologije, posebno psihologije interpersonalnih odnosa u tzv. malim grupama u tretmanu i zbrinjavanju duševno poremećenih.“ Očigledno je da sociodinamski orijentisana psihijatrija ostaje na tragu interdisciplinarnosti, uvažavajući i spoznaje onih nauka koje nisu usko medicinske i prilagđavajući ih, očekivano, predmetu vlastitog interesovanja – radu sa psihijatrijskim pacijentima. Ovo je slučaj i sa konkretnim aktivnostima i akterima kurativnih djelatnosti na kojima počiva sociodinamski orijentisana psihijatrija, budući da je, kako navodi Kecmanović, jedna od bitnih specifičnosti sociodinamske psihijatrije to što su u sociodinamskim aktivnostima pripadnici nemedicinskog kadra ravnopravni partneri psihijatrima, a što nije slučaj kada su u pitanju organoterapijske. Kao nezamjenjive aktere sociodinamskog rada sa pacijentima, Kecmanović, kada je u pitanju uži stručni kadar, posebno izdvaja socijalne radnike, radne terapeute, psihologe, a u širem smislu i članove pacijentove porodice, odnosno njegove radne sredine (Kecmanović, 1975, str. 32).