Socijalno stanovanje se generalno odnosi na intervencije država u procesu rješavanja stambenih pitanja i problema svojih građana. U državama EU u novije vrijeme politika socijalnog stanovanja podrazumijeva različite tipove intervencija u zavisnosti od ekonomske moći država članica. U praksi razlikujemo četiri skupine stambenih politika država članica EU.
- Holandija, Švedska, Velika Britanija imaju veću intervenciju države. U pomenutim državama prisustan je najveći sektor socijalnih najamnih stanova u Evropskoj uniji. Takođe, ukupan udio finanijskih sredstava planiranih za potrebe stambenih politika iznosi 3% ukupnog BDP-a (Puljiz, Zrniščak i saradnici 2005:336).
- Austrija, Danska, Francuska i Njemačka su u svojim stambenim politikama manje isključivale tržište. Stoga je u ovim državama smjer rješavanja stambenih pitanja mahom tržišno orijentisan za većinu građana, i privatni najamni sektor se donekle održao. Ulaganja za stambene politike iz javnih sredstava u ovim državama se kreću između 1i 2% BDP-a (Puljiz, Zrniščak i saradnici 2005:336). .
- Irska, Italija, Belgija, Finska i Luksemburg imaju relativno visok trend rješavanja stambenih pitanja posredstvom tržišta. Troškovi iz budžeta limitirani su na 1% od BDP-a (Puljiz, Zrniščak i saradnici 2005:336).
- Portugal, Španija i Grčka, imaju minimalna udio u socijalnom stanovanju iz područja javnih sredstava i on iznosi manje od 1% od ukupnog BDP-a (Puljiz, Zrniščak i saradnici 2005:336).
Analizirajući prakse raspodjele stanova i rješavanja stambenih pitanja u državama Evropske unije došli smo do zaključka da postoje dvije strategije proizvodnje i raspodjele stanova. To su subvencioniranje proizvođača i subvencioniranje potrošača (Oxley, Smith, 1996).
Subvencioniranje proizvođača je najčešće primjenjivanja strategija u situacijama gdje dolazi do naglog porasta stanovništva u urbanim područjima. Prilikom realizacije takve strategije države članice EU upotrebljavaju dva instrumenta: program gradnje stanova i subvencije privatnim proizvođačima i organizacijama koji grade stanove zarad profita (Puljiz, Zrniščak i saradnici 2005:336).
Program gradnje stanova podrazumijeva aktivnosti i ulaganja vlade u izgradnji stanova koji se kasnije plasiraju u najam domaćinstvima sa niskim i srednjim prihodima. Ovaj instrument je posebno popularan u Velikoj Britaniji (Puljiz, Zrniščak i saradnici 2005:336).
Subvencije privatnim proizvođačima i organizacijama uključuju različite vrste društvenih subjekata, počevši od organizacija čija se djelatnost bazira na javno-privatnom partnerstvu pa do radničkih sindikata, neprofitnih organizacija i udruženja. Država njihove djelatnosti subvencionira kreditima kako bi u budućnosti mogli osigurati dalje kredite na tržištu u cilju izgradnje stanova (Puljiz, Zrniščak i saradnici 2005:336).
Problemi nezaposlenosti, siromaštva i socijalne isključenosti itekako prisutni u državama EU usložili su programe socijalnog stanovanja i pred javnim politikama nametnule nove izazove u cilju rješavanja stambenih potreba građana EU.
Literatura:
Puljiz, V., Bežovan, G., Šućur, Z., Zrniščak, S. (2005). Socijalna politika, Pravni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.
Puljiz, V., Bežovan, G., Šućur, Z., Zrniščak, S. (2008). Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.
Oxley, M., Smith, J. (1996). Housing Policy and Rented Housing in Europe. London.